Da bi osobe sa oštećenjem vida mogle neometano da funkcionišu, potrebno je da okruženje bude pristupačno.
Kako nam je okruženje u većini slučajeva veoma nepristupačno, prinuđeni smo da ili budemo zavisni od nekog, odnosno izražavamo stalnu potrebu za asistencijom, ili za one koji imaju više hrabrosti – odlučimo se da se samostalno krećemo i svakodnevno savladavamo barijere koje nam se nađu na putu.
Nakon ovog kratkog opšteg osvrta, reći ću nešto o sopstvenom iskustvu kada je ova tema u pitanju.
Naime, moja porodica je bila jedna od onih koja je imala prezaštićujući stav prema meni kao osobi sa oštećenjem vida. Uvijek je neko bio tu da mi pomogne, da uradi za mene ono što ja ne mogu, da ode sa mnom negdje, ako ja ne poznajem put i slično.
Međutim, naši životni putevi imaju hiljadu raskršća, odlaze nama dragi ljudi, idu za svojim interesovanjima.. I mi ostajemo sami, snalazeći se kako znamo. Prvi put da sam samostalno pošla negdje bilo je kad sam bila četvrta godina srednje škole. Moja sestra koja nije voljela književnost, nije htjela da čeka duge probe literarnih sekcija u kojima sam učestvovala. A onda sam jedne srijede prelomila u sebi rekavši odlučno “Sama ću”! Izlazeći sa kapije naše kuće osjećala sam da se neki ogromni teret obrušio na mene: “Kuda sam krenula? Znam li sigurno put? “Mogu li vidjeti semafore?” Hiljadu pitanja vrtjelo se po mojoj glavi.. Prošavši ipak uspješno put došla sam na kapiju Ekonomske škole i zastala sa mislima “Uspjela sam, znači ja to mogu!”
Samostalni odlazak na fakultet ili na posao bili su još neki od izazova koje sam savladala i koje treba da prati priča slična navedenoj…
Samo kada sam se zaposlila, stekla sam neki oblik ekonomske neazavisnosti, tako da nisam, iako ne znam put, morala moliti nekog za pomoć. Do željenog odredišta mogla sam da pođem taksijem.
Samostalno kretanje je proces koji traje i svjesna sam da je mnogo toga što ja još trebam uraditi na tom polju. Ali koliko god trajao taj proces, biću ponosna na rezultat koji budem ostvarila SAMOSTALNO, bez osjećaja zavisnosti koji je često neprijatan i frustrirajući.
Ovaj tekst ne bi bio potpun kada ne bih pomenula ljude koji su me osnaživali i osnažuju, koji mi pružaju podršku na putu ostvarenja ovog cilja, jer za bilo koju aktivnost pa i za ovu najvažnije je imati žive primjere od kojih ćemo učiti.
Svetlana Radović