Tabuom se smatra fenomen ili pojava o kojoj se ne priča, koja se strogo krije, o kojoj je čak i sramota govoriti.
Koliko je crnogorsko društvo spremno da prihvati različite aspekte i karakteristike njegovih ćlanova, pitanje je. Hoće li nas društvo osuditi ako imamo ono o čemu je zabranjeno govoriti, poput neke teške bolesti, naročito psihičke, drugačije orijentacije, ako smo imale vanbračno dijete ili se ne daj Bože, razvele.
Lošem uticaju tabua na svakodnevni život posebno su izložene žene, pa prisustvom onog što je tabu u njenom životu ona prestaje da bude slika dobre djevojke iz dobre porodice u očima svijeta. Onog svijeta kome je tuđi život toliko bitna tema za diskusiju jer im je njihov sasvim prazan, jednoličan i zamalo jadan. Djevojka ili žena u čijem je životu prisutan tabu postaje tako predmet razgovora onih koji se nikada u životu nisu zagledaali dublje u sebe da provjere je li tamo baš sve u redu kako oni misle.
Sa druge strane primarna ili šira porodica date žene pokušava da pitanje koje je tabu gurne pod tepih i time ga zaboravi, izbriše iz sjećanja, potisne ili prekriži. No, s obzirom na to da se informacije brzo šire, pitanje je od koga to oni pokušavaju skriti dati problem. Od samih sebe možda…
A onoj koja ima problem koji je još i tabu u njenoj socijalnoj sredini ostaje da se sa njim nosi sama, onako kako najbolje zna i umije. Ponekad uspješno, nekad i ne baš. No jake su crnogorske žene. Sve mogu izdržati same. Sa svime se mogu izboriti same. Pa i sa tabuima i odbacivanjem od strane socijalne sredine.
Autorski tekst Svetlane Radović