Odrastanjem saznajemo da su razlike i sličnosti među nama prisutne i da je to sasvim prirodna pojava. Neke razlike su manje, a neke više uočljive.
U današnjem društvu ne možemo izbjeći da budemo okruženi ljudima koji se razlikuju po: boji kože, nacionalnosti, kulturi, vjeri, fizičkom izgledu, određenim invaliditetom i mnogim drugim razlikama. Kako prihvatiti različitosti zavisi od osobe u kakvom je okruženju prije toga živjela, sa kim i koliko je upućena u sam pojam “prihvatanje različitosti”. Neke osobe različitosti veoma lako prihvate, dok drugi se baš i ne snalaze u tom prihvatanju. Veoma bitnu kariku o formiranju stava o prihvatanju različitosti imaju stavovi roditelja koji utiču na, kako već rekosmo, formiranje stavova kod mališana. Tako bi valjda trebalo da bude. Ono što smo mogle primijetiti jeste da djeca predškolskog i osnovnoškolskog uzrasta mnogo bolje prihvataju različitosti, nego odrasli. Čak i ne primjećuju razlike, jer im stavovi o različitosti nisu nametnuti.
Kao što smo već na početku pomenule, prihvatanje različitosti zavisi isključivo od pojedinca. Prisustvovanjem u krugu osoba sa invaliditetom smo mogle primijetiti da su nekad odrasli ti koji ne mogu da razumiju i neće da prihvate različitost, što neposredno ugrožavaju bilo kakav napredak djeteta kojem nije potrebno toliko da ga guramo naprijed i forsiramo da napreduje u nečemu što nije u skladu sa njegovim mogućnostima i interesovanjima. Dovoljno je samo ga prihvatiti. Svi smo po nečemu posebni. A svaka posebnost je lijepa na neki način. Prihvati to.
ZEKOVIĆ ALMERA i ĆERANIĆ LEJLA
Učesnice projekta “Škola novih vještina”