NIKO SE NE RAĐA SA UROĐENOM MRŽNJOM ILI NETOLERANCIJOM!
Invaliditet predstavlja gubitak ili ograničenje mogućnosti da se učestvuje u društvu na istom nivou sa drugima, zbog socijalnih prepreka i prepreka u životnom okruženju. Osoba sa invaliditetom je osoba sa svojim pravima, koja je dovedena u situaciju da ima teškoće u funkcionisanju usljed prostornih, ekonomskih i socijalnih barijera koja ta osoba ne može savladati na način kao i ostali građani. Te osobe se suočavaju sa raznim socijalnim i fizičkim barijerama kao što su: predrasude i stavovi prema invaliditetu, nepristupačnost objekata i druge arhitektonske barijere kao i nepristupačnost informacija. Ove barijere su često uslovljene nedostatkom znanja i svijesti o invaliditetu.
Veliki broj osoba sa invaliditetom živi u klimi diskriminacije, predrasuda i neznanja, gdje se često odbacuje i to koje su njihove potrebe koje treba zadovoljiti. Sposobnost saradnje sa drugima i uvažavanje različitosti je nešto što nije razvijeno u dovoljnoj mjeri kod ljudi. Sve se više razvija diskriminacija prema takvim osobama i na taj način se pravi razlika i nekim osobama se uskraćuju prava koja posjeduje. Svi ljudi imaju jednake mogućnosti da učestvuju u svim oblastima života. Sa različitim oblicima diskriminacije prema osobama sa invaliditetom se susrećemo svakodnevno ali se često ništa ne uradi povodom toga. Obično se osobe sa invaliditetom same kroz život izbore i nauče kako da se zaštite od toga. Možemo reći da je kod većine ljudi u našem okruženju preovladava to da ne žele da se uključuju u nešto ako se to njih ne tiče. Sami uzroci diskriminacije počinju od neznanja koje dovodi do predrasuda. Ljudi često na osnovu invaliditeta zaključuju o nekome prije nego zaista ulože trud da saznaju više o tome i pruže pomoć koliko je to moguće. Zato je potrebno da ljudi budu što više informisani o tome, da je ključ smanjenja odbojnosti i diskriminacije – informisanje! Takođe, ono na čemu treba raditi jeste vaspitanje djece i u tom segmentu jer roditelji često svjesno ili nesvjesno prenose svoje stavove na djecu. Roditelji treba da uče svoju djecu kako da od malih nogu prihvataju različitost, kako da pomažu jedni drugima, i da na različitost gledaju kao na priliku za učenje, kao na vrijednost.
Kroz različite primjere osoba sa invaliditetom i to sa čime se oni suočavaju svakodnevno zapitamo se kakvi smo to mi ljudi? Mržnja ili odbojnost, isključivanje, razlikovanje, odbacivanje i slično, nam je često mnogo bliže i mnogo lakše nego suporotno od toga. Na neke ljude gledamo sa sažaljenjem, kao da imaju manju vrijednost od nas zato što otežano funkcionišu i zato što im je potrebna pomoć tamo gdje nama nije. Ono što je dužna država u kojoj žive osobe sa invaliditetom jeste da obezbijedi normalno funkcionisanje i kretanje na različitim mjestima, da obezbijedi različita sredstva i da na neki način olakša put i život koji je mnogo teži ukoliko ne postoji podrška i pomoć sa te strane. Često osobe sa invaliditetom nijesu dobrodošle da obavljaju poslove ili budu zaposleni na nekim mjestima na koje oni smatraju da mogu da rade ali zbog invaliditeta nemaju ni šansu ni mogućnost da pokažu šta mogu.
Kroz različita predavanja a i posjete koje nam je omogućila „Škola novih vještina“ bliže smo se upoznale sa načinom života i funkcionisanja uopšte osoba sa invaliditetom. Iz njihovih primjera saznali smo koliko je zapravo živa diskriminacija u našem društvu iako mi toga nijesmo svjesni illi uopšte nijesmo znali za to. Ta ogorčenost u njihovom glasu je opravdana raznim primjerima koje su nam naveli a koji se svakodnevno dešavaju i sa čime se bore. Pored invaliditeta koji im otežava pravilno funkcionisanje otežava im ga i okolina i ono što ljudi pokazuju prema tome. Pored raznih teškoća opet smo na licima mnogih od njih vidjeli volju za životom. Shvatili smo da je život borba od koje se ne odustaje. Od njih smo čuli mnogo poučnih stvari, približili su nam neke situacije o kojima ne razmišljamo tako često i učinili da se zbližimo i zajedno borimo.
Najvažnija lekcija koju smo naučili jeste da treba zajedno da radimo na suzbijanju diskriminacije po bilo kom osnovu. Treba raditi na stvaranju društva koje pozitivno gleda na različitost, ipak je to nešto što je prirodno i samo po sebi vrijednost. Smanjenje predrasuda i stereotipa je jedan od ciljeva čijem ostvarenju treba da težimo kao „zdrava“ društvena zajednica. Ljubav je osjećanje koje je prirodnije i bliže čovjeku, mržnja je nešto što nam po rođenju nije poznato. Svi mi nastojimo da svoj život učinimo boljim i ljepšim, ali nije toliko teško uložiti malo vremena, truda i volje pa pomoći drugima kojima je naša podrška potrebna.
JADADIĆ IRMA i MUSTAJBAŠIĆ MERNISA
Učesnice projekta „Škola novih vještina“